Belka
Pre posta jedna mala anegdota.
Čas estetike. Tajac. Ulazi profa koga najavljuju ko pravog ratnika. Jedan je od onih koji kada vas pogledaju, direktno prolaze kroz glavu i osetite završetak tog streljačkog pogleda na potiljku. Kao da je usput iskrenirao svu onu sivu neoblikovanu masetinu u lobanji. Da se smrzneš? O daaaa.
Seda. Ne govori. Gleda. Ustaje. Hoda. Lagano. I dalje gleda. Potiljak po potiljak.
I odjednom. Vrlo odmereno i glasno:
– Šta je ne belo?
Tajac. Ućutani potiljci još više ućutani. Uzvrpoljeni.
– Pitao sam, šta je ne belo?!!!
Svi potiljci poslušno i u horu:
– CRNO!
Tajac. Hoda. Odmahuje razočarano glavom. Gleda kroz prozor. Naglim ratničkim pokretom se okreće obuhvatajući sve potiljke odjednom u onom svom sken-pogledu i prodera se:
– Serem vam se na zapadnu dijalektiku! Dok god budete gledali svet ili-ili umetnost će propadati!
A može biti bilo šta. Stolica. Zeleno. Mačka. Govno. Lubenica. Sve što je NE BELO!!!
Bela “boja” je na kraju hromatske skale. Ko i crna. Pošto je ona apsolutna boja, nema drugih varijacija osim sjaja. Može biti teška, gusta, matirana i zagušena, a može biti laka, sjajna i savršena. Ona označava i ODSUTNOST ali i SKUP boja. Sa takvom osobinom, ona se nalazi i na početku ali i na kraju ovog divnog dnevnog i vidljivog sveta. I jutro i noć.
Belo-candidus, je boja kandidata. Onoga koji menja status. U nečemu. Venčanice i inicijacije, znate o čemu pričam :)
Pri određivanju glavnih strana sveta većina naroda je istoku pripisala belo. Ali i zapadu. Dve glavne tačke, gde se sunce rađa i umire. U oba slučaja granica. Ali belo je i boja prolaza. Prelaza. Iz tačke A u tačku B. Iz starog stanja u novo stanje. Boja obreda prema klasičnoj šemi svake inicijacije. Smrt i novo rođenje.
Sav simbolizam bele boje, kao i svih boja uopšte nastao je naravno posmatranjem, i tako utkan u sve filozofske i religijske sisteme. Slikar Kandinski (kome je boja bila više od estetike) rekao:
“Bela boja, koju često smatramo ne-bojom, je simbol jednog sveta gde su sve boje, kao svojstva materijalnih suprotnosti, iščezle. Belo deluje na našu dušu kao apsolutna tišina. Ta tišina nije smrt, ona je prepuna živih mogućnosti. To je jedno ništa puno mladalačke radosti ili bolje rečeno, jedno ništa pre svakog rođenja, pre svakog početka.”
Simbolički, da bi se rodilo, nešto umire, te je stoga bela boja i dalje u dosta delova sveta, boja smrti, ali ne u negativnom kontekstu kraja, nego ponovnog rođenja.
Bela ima i tešku demonsku narav. Ko bi rekao.
To je boja mrtvačkog plašta. Boja sablasti i svih utvara. To je boja, tj odsutnost boje patuljka Oberona, kralja Alba i Elfa. To je boja duhova. Zbog toga je prvi beli čovek u Bantu plemenima bio prozvan Nango-kon, što u prevodu znači albinos fantom.
Belo nije boja zore, nego boja svitanja.
Trenutak potpune praznine između noći i dana. Naboj mogućnosti. Sve u ničemu.
Belo je boja hrane. Mleka. Belog lotosa ili ljiljana, koji su takođe simboli postanka i buđenja.
Većina pozitivne simbolike vezano za belu boju potiče od fenomena inicijacija. U doba ranog hrišćanstva, krštenje se nazivalo prosvetljenjem. Prema rečima Pseudo-Dionisija, svaki hrišćanin je ulazio tada u pravi život, oblačeći na sebe odeću SJAJNE beline.
Kao sunčeva boja, belo postaje simbol dnevne svetlosti i svesti, stvarnosti. Ta bela se približava zlatnoj, a to objašnjava spajanje te dve boje na vatikanskoj zastavi, kojom se potvrđuje vlast hrišćanskog Boga na zemlji.
Kod Kelta, belo je boja sveštenika. Druidi su u belom. Jedino je još kralj imao pravo na belu odeću. Na galskom jeziku VINDOS je značio beo i lep. U Japanu beli oreol i beli lotos je spoznaja Bude.
Noć je simbolički bela. Ali kao hladna boja meseca. Žene. Srebra. Odmora. Pasivnog.
Rodiće se kao sjajna, dnevna, sunčeva i muška svetlost.
…
I kada vam kažu: Šta me gledaš belo, shvatite to kao kompliment :)
Unisti me sa ovom pricom. Ostadoh samo da belo gledam u tvoj post :)
E kad bi ti tako bila uništiva :) A za ovaj beli look at me, pravim naklon!
Ni onu plavu još nisam svario kako treba, a sad još jedna, bijela… Nekako me uvijek ostaviš bez komentara i ja to znam. Sad i ti to znaš. :)
Ti znaš red.
Plavo pa belo.
Plavi nebo, beli oblak.
Plavo more, bela lađa.
Plavo lonče, bele tufne :)
@Shejtane, de ne kukaj, no vari.
@Stepsky, šta ti je posvećenost bojama! :)
Moj profesor estetike je radikal i ucestvuje na njihovim skupovima, a na fakultet je dolazio u teget mantilu nalik na majstorske. Predavanja su mu ubitacno dosadna. I tako.
Uh. Pojma nemam da li je ovaj moj bio stranački opredeljen. Mislim da nije. Jedan je od onih toliko vrsno edukovanih, da je čak birao izvođače za određene kompozitore. Znaš, kao neću Mocarta da svira taj i taj, nego taj i taj :)
Sjajan čova. Ali sjajan.
Knjiga iz koje se štrebalo ne naravno potpuni treš, ali dobro, i to davno bilo :)
Ovde i u okolini je crna boja za auto simbol moći ili nečeg sličnog (izuzimajući krntije i mrtvačka kola). E u Japanu je to bela boja. Zašto?
U Evropi, i zapadnim kulturama, crno je boja tuge, opasnosti, smrti, prestanak života i slično. Sve opasno se povezivalo sa tom bojom. U japanu je obrnuto. Tamo kad se umre se ne nosi crnina, nebo belina, iz prostog razloga što se umiranje ne smatra “tragičnim”.