Zbunjenost
Ponekad se nađem u tim maglovitim stanjima “biti”.
Ni levo, ni desno, ni pravo ni gore…
Svuda a nigde.
Kao da stojim ispred ogromnog peskiranog stakla i kroz njega posmatram šta se dešava, čineći nadljudske napore u izoštravanju slike.
A nemoguće je.
Treba se ukloniti iz te vizure.
Ili razneti staklo u paramparčad.
pa..za levo, desno, pravo, gore, dole..pravce i smerove, nije chudo biti zbunjen.
zajeb se javlja u trenutku kad znas de si, s kim si, na kom meridijanu, sve ti jasno, slika izostrena, ne moz biti bolja…a ti zbunjen.
tada si negde, a nisi nigde.
bolje biti svuda, a nigde.
ako me razumes.
Ovo mu ga dodje ko slepilo :)
Ili je staklo blindirano…
Menjaj dioptriju!
hm… Što bi rekao Balasević, “svakom taj dan nekad dođe, samo meni nikako da ode”…
Da, znam taj osećaj, i čini mi se da sa takvim stvarima nema “razbijanja” jer iza tog stakla stoji još jedno, već to mora postepeno, uz vreme, trud, i sreću… Tako je bar kad se radi o meni…
A ne ne…
Nije ovo dugorocno peskirano posmatranje.
Vise bi se reklo kao situacija, kad udjes u autobus zimi, pa ti se naglo zamagle naocare :)
Znaci brzoprolazno. Razbijacki. I nije virusno :)
A sa ovim drugim slucajem, koji si naveo
nema druge
nego prozor po prozor
raznesi staklo, pa napravi od delova vitraz.bar si ti kreativna… :)
potraga za kristalnom jasnoćom najčešće vodi u ćoravost.
dakle, ukloniti se iz vizure. :)
I ja mislim da ce raditi bezanija! :)
ili…
treba, majku mu.
taki meni film oviju dana.