Nojeva posla
Gadne su situacije u životu kad moraš samo da pedalaš.
Da okrećeš, jedino vodeći računa da ne padneš.
Ili da te neko ne obori.
I samo okrećeš, okrećeš i okrećeš.
Jer moraš.
Svako stajanje u tom stanju je kažnjivo.
S katastrofalnim posledicama.
To su dani kad nema mesta promišljanju.
Kad su operativnost i efikasnost tvoje drugo ime.
A onda posle određenog puta tako usmerene vožnje, moraš stati.
Moraš skrenuti.
Pregrupisati se.
Promeniti prevoz.
Uzeti daha.
Čim se noge spuste s obrtnog momenta, kreće mentalna lavina.
Levo ili desno?
Gore ili dole?
A što levo a što desno?
Mentalni pakao.
Al stvarno.
No, mora se goreti u njemu neko vreme.
Mora se utroba okrenuti naglavačke više puta.
Ispeglati ako treba.
I to može da potraje.
Ko i pedalanje.
Jer ne računaju se samo gornje granice.
Da bi se obim sebe sagledao.
Minimalni i maksimalni rasponi su važni.
Zbog bicikla.
Plavog.
Menjam prevoz očito.
Tempo.
Parking.
Način vožnje.
Nešto.
Mučno je.
I otkrivajuće.
Ko sante leda, ni ne znamo koliko nas ima.
Ispod površine.
Zadnjih dana mi se vrti stih:
Zivi, zivi, zivi se
Nije lako mora se…
dobra stvar kod pedalenja: sticanje kondicije
losa stvar: zamor materijala
Problem je poslije vratiti se za sedlo, ne kada moraš, nego kada hoćeš, jer znaš da je kretanje zdravo. Moranje je lakše, moraš pa moraš pa ajde, htijenje se uvijek ostavlja za ponedeljak. Iako ne treba uopće ni stajati, jedna mudrica me jednom dok je mi je krpala gumu navela na zaključak da je razmišljanje lakše u pokretu bar stigneš negdje…
to sam pedalanjem i nije tako strasno, kad sam stanes p a okrenes i obrnes na drugu stranu
strasno kad spadne lanac
ili isti pukne
meni bar
moja mala lepa ti
kupicu ti spejs shatl
pa da samo dugmence pritisnes i
sve reseno!
drz’ se. u zaletu!
volim
http://virtualme.b-link.org/?p=76
Vrlo si to precizno opisala..izvozala
“Ako ides, a ne znas kamo svaki put te vodi do tamo”
Srecan put do tog necega :)
Iskra, taj zamor materijala se stiče pedalao ili ne. II zakon termodinamike je neumoljiv :)
Vraćanje u sedlo…hm…voziš stojeći :) Jer kad je napor, pedalanje uz brdo se sedeći izvršiti ne može…tako da tada je najbitnije da je dupe u vazduhu. Da najviše snage :)
Pisala sam nešto o tim odloženim voljnim procesima, tim htijenjima za ponedeljak…i to kod mene fercera ovako…kad nešto STVARNO STVARNO hoćeš, nema tog ponedeljka do kog ćeš čekati. Deluješ odma, ko da je poslednje. Sve ove odlagačke do ponedeljke ili su protkane strahom ili nesigurnošću u odluku.
I da, razmišljanje u pokretu pali!
Hvala ti na pesmama dragi moj!
To je taj inbox imput koji mi je trebao :)
Laluve, pošto u teoriji nema lanca, uzmimo onda i pretpostavku da isti ne spada :)
Praksa je već nešto drugo.
Često praćena i razbijenom glavom, odranim kolenima i skršavanjima svake vrste. No mozak nam je fino koncipiran da to u pedalanje ne broji :)
Vejo, nemoj tako brzo
spejs šatl i to
ionako gubim konce u vremenu
s tim bih
do crne rupe doterala
garant
znam svoj mazohistični gen.
Zarad zaleta :)
Zvezdana.
Hi-F, to me podseća na deo iz Alise iz zemlje čuda, koji često citiram.
Pita Alisa belog zeca:
- A kuda vodi ovaj put?
- A gde si krenula?
- Ne znam!
- Onda nije ni važno kuda vodi.
Vozi Misko :)
u redu je pedalati kada to okolnosti zahtevaju. uostalom, pedale su i stvorene zato da ih obrćeš, a ne da na njima sviraš svoje tužne serenade.
Jeste Alisa u zemlji cuda. Odusevljena sam sto si se setila :) Svaka cast…